Priča o stradanju škabrnjskih ljudi

Ražovljeva Glavica bilo je zapovjedno mjesto Samostalnog bataljuna Škabrnje, glavna otporna točka za obranu Škabrnje 91. godine. Tih dana, na istom mjestu prisjetio se Marko Miljanić, zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja 1991.

Škabrnju nismo zaboravili - u koloni sjećanja 20 tisuća ljudi

Selo je napadnuto iz dva smjera, topovima iz Biljana Donjih. Zatim je počeo motorizirano-pješački napad iz Zemunika Gornjeg. Samostalni bataljun Škabrnja u tijeku napada imao je 246 ljudi. Slabo naoružanih, uglavnom seljaka i radnika! Uz vojničko naoružanje mnogi su na tenkove morali lovačkim i trofejnim oružjem. Od teškog naoružanja ništa nismo imali osim 6 ručnih bacača i 8 puškomitraljeza, kaže Miljanić.

Kad je počeo napad, jedan od bacača našao se u pravom trenutku u pravim rukama.

Vidjeli smo kolonu tenkova - to je bilo 10-15 tenkova. Ja sam otišao u podrum, uzeo taj ručni bacač i kad su krenula 3 prva tenka jednom sam prišao na 50 metara, pogodio i to je to. U stvari oni su se tada vratili, taj je napad odbijen. Ispalo je da sam pogodio taj zapovjedni tenk, ispričao je Šime Ražov, branitelj Škabrnje 1991.

No zatišje je kratko trajalo. Deveti kninski korpus predvođen Ratkom Mladićem ponovno je udario svom silinom s 28 tenkova i 4,5 tisuće vojnika. Dok je bilo oružja i municije pružali smo otpor, a već 18. do podne Škabrnja je bila pola pala, kaže Miljanić.

Uslijedio je masakr. Čim su ušli u selo ubili su 13 uglavnom staraca i žena. Do kraja dana 43 ljudi od čega 15 branitelja. Škabrnja je do kraja rata izgubila 86 svojih sumještana.

Dug je popis stradalih iz obitelji Brkić. Svekar i svekrva, djever i jetrva, sestra i muž. Poginulo je dosta od mojih Brkića, 10 ih je otišlo, o ovima drugima ne treba ni govoriti, Šegarići su i više nastradali, izjavila je Božica Brkić.

Pakao rata tog dana u Škabrnji osjetio je i tada 8-godišnji Luka Jurić: Sjećam se jako dobro toga da nije prosla ni minuta, ni sekunda da se nije čuo pucanj ili granata. Neprekidno su letjeli meci i granate. Eto toga se sjećam, imao sam 8 godina i išao u 2. razred osnovne škole Vladimir Nazor.

U drugom razredu iste te škole 26 godina poslije, neka druga škabrnjska djeca. Čuli su priče o ratu, znaju da je njihovo mjesto stradalo. Srećom, sada su to samo priče i uspomene iz prošlosti. Danas žive mirno i zadovoljno, u bogatoj Škabrnji, no što se krvlju brani, ne zaboravlja se lako.