Dana 21. studenog 1991. za vrijeme lažnog primirja i pokušaja europske diplomacije da zaustavi stradanja Dubrovnika, JNA je na perfidan način pokušala konkretizirati osvajanje naselja Rijeke Dubrovačke.
Predstavljajući se kao humana vojska koja skrbi o područjima koja je „oslobodila“ JNA, okupirala je Staru i Novu Mokošicu, a zapravo je pljačkala i terorizirala lokalno stanovništvo. Štoviše, u okupiranoj Mokošici organizirala je farsične mirovne pregovore i pred kamerama dijelila humanitarnu pomoć, a istovremeno su njezine snage nastavile s prodorom.
Branitelji Sustjepana prozreli su jeftini trik i nanijeli velike gubitke napadaču, nakon čega su se crnogorski rezervisti apsurdno okomili na promatrače Europske zajednice oštro se žaleći na hrvatsku stranu koju su optužili da krši primirje. Zbog velikih žrtava i upletanja međunarodne zajednice, JNA je krajem studenog planirala poput Mokošice, osvojiti Dubrovnik mirovnim pregovorima, nudeći uvjete koji su zapravo trebali biti potpisivanje kapitulacije. Strani diplomati nisu shvaćali tu vrstu podvale, no zapovjedništvo grada jest, stoga su agresori uskoro opet morali napasti svim silama, što je značilo da su Dubrovnik čekali najteži trenuci.
Također, tijekom okupacije Ravnih kotara i napredovanja JNA prema Zadru, 21. studenog srušen je stari Maslenički most.
Dugo nakon rata kružile su razne interpretacije o tome tko je srušio most, od kojih je najpoznatija ona o udaru groma koji je aktivirao 600 tona postavljenog eksploziva. Naprotiv, most je srušila Hrvatska vojska nakon serije napada koji su kulminirali nezapamćenim ratnim zločinima nad civilima u Škabrnji i Nadinu. Stoga, iako je most bio ključna spojnica na Jadranskoj magistrali između sjeverne i srednje Dalmacije, branitelji su bili prisiljeni rušenjem Masleničkog mosta zaustaviti prodor JNA prema Zadru.
