14. veljače 1992. - Hrvatski velikani i mučenici

U višestoljetnoj borbi za slobodu i nezavisnost Hrvatske mnogobrojni su hrvatski muževi pali kao žrtve političkog nasilja. Prvi hrvatski demokratski Sabor 14. veljače 1992. jednoglasno je prihvatio dvije Deklaracije u znak prisjećanja na hrvatske velikane i mučenike, ali i da bi osudio sve protuhrvatske progone.

U prvoj je Hrvatski sabor posebno naglasio zahvalnost kardinalu doktoru Alojziju Stepincu, koji je nepravedno osuđen, čime je - kako je istaknuto - “nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu”. Stepinac je odbio odvojiti crkvu u Hrvata od Rima i Vatikana po nalogu komunističkih vlastodržaca koji su time htjeli uništiti Katoličku crkvu kao “vjekovnog čuvara i zaštitnika identiteta i slobode hrvatskog naroda.”

Stepinac je osuđen i stoga što je djelovao protiv komunističkih zločina i nasilja kao i u “vihoru i okrutnosima Drugog svjetskog rata u zaštiti progonjenih, neovisno o njihovu narodnosnom podrijetlu ili vjerskom svjetonazoru”. Sabor je Deklaracijom izrekao jasno stajalište o velikoj povijesnoj nepravdi iako Crkva i Hrvati nikad niti nisu priznali osudu nadbiskupu Stepincu. Jednako je osudio i političke procese brojnim nevinim svećenicima, redovnicima i vjernicima.

U drugoj Deklaraciji izražena je zahvalnost svima koji su za demokratsku i socijalno pravednu hrvatsku državu plaćali gubitkom slobode i života u, kako je rečeno, “komunističkoj i omrznutoj Jugoslaviji.” Žrtvom velikosrpskih i jugounitarističkih snaga pao je i Andrija Hebrang, koji je “kao dosljedni borac za hrvatsko državno pravo” uhićen i okrutno umoren.

U montiranim političkim procesima njegova supruga Olga i suradnik Vladimir Frajtić nevini su osuđeni na dugogodišnje kazne robije.
Sabor je Deklaracijom odbio te protuhrvatske progone i nasilja te osudio njihove idejne začetnike i izvršitelje.