Od istine o voljenima nikada neće odustati

Činjenica da nakon 27 godina članovi obitelji nemaju mjesto gdje mogu zapaliti svijeću najmilijima, posebno je bolna u ovo vrijeme, na dan kada se Kolonom sjećanja odaje počast herojskog žrtvi Vukorava. Svjedočanstva članova obitelji koji i danas ne znaju gdje su njihovi roditelji, djeca.

Iako je imala samo 18 godina, Jelena Pančić u odori legendarne 204. brigade hrabro je branila svoj Vukovar. 'Moja Jelena je '91. završila 4 srednje i maturant je bila početkom 6 mjeseca kada su već počeli ginuti njezini školski prijatelji. Ona je početkom osmog mjeseca rekla da ide stati na crtu obran'e, priča Milka Pančić, majka nestale hrvatske braniteljice.

S prve crte bojišnice noću je dolazila k majci oprati kosu i pričati joj o bitkama u Borovu za koje se pripremala. 'Prespavala mi je na lijevoj ruci. I dan danas kao da osjetim njenu glavu tu, ona je spavala, a ja nisam spavala cijelo vrijeme samo sam osjetila kako se ona trza', priča majka.

27 godina poslije njezina Jelena grobno mjesto još nema. Lančić s križićem i stare fotografije jedine su joj uspomene. 'Nekad kažem 'Bože, daj mi samo malo, makar u snu da vidim njenu sliku, njen lik', kaže.

Ni Marija Šestan sina još nije pokopala i to je njezina najveća bol. 'On je doveden do Borova sela jer je jednu ranjenu ženu morao unijeti u autobus u Borovo i morao ju je iz tog autobusa po nalogu četnika iznijeti u predvorje škole u Borovu selu. Dok ju je posjeo na stolicu on joj je tutnuo u ruke sat i rekao 'Ovo je sat moje majke vi ćete ga sačuvati'', priča Marija Šestan, majka nestalog hrvatskog branitelja.

Iza ovih nesretnih žena 27 godina je tuge i nemoći. Studeni je za njih najteži mjesec u godini jer ih vrati u '91. 'Kad idem po Vukovaru, uvijek mislim dal je on negdje ispod zemlje,  dal možda prolazim preko tog mjesta. Sada kad je ovdje bio nizak vodostaj Dunava, kada se povukao, ja sam hodala po dnu i gledala ono more šljoljki i puževa i nadala se možda je to neka košcica moga sina', priča Marija Šestan.

Na popisu nestalih samo u Vukovaru je 308 osoba. Godine prolaze i sve je teže doznati istinu o sudbini nestalih da ih obitelji mogle dostojno pokopati. 'To su uglavnom stariji članovi obitelji koji se najteže nose s tim', Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.

Ali od istine o voljenima nikada neće odustati. Jer kad njih više ne bude kažu nastavit će ih tražiti njihova djeca. 'Koliko suza, koliko tuge, koliko Božića, Novih Godina, Uskrsa, rođendana - to nitko ne zna tko doživio nije. Evo moja mlađa kćer kaze da nađe jednu tatinu kost, ostavila bi ju u kući', kaže Matija Kušić, supruga nestalog hrvatskog branitelja.

Za duše svojih nestalih mole kod križeva i spomenika. U nadi da će nekada saznati pravu istinu da konačno pronađu svoj mir.