Nakon što su 12. studenog okupirali Saborsko, u jutarnjim satima 16. studenog 1991. JNA i srpski pobunjenici pokrenuli su iz više smjerova napad na odsječeni Slunj.
U grad napadan teškim topništvom prodrli su pješačko-oklopnim snagama s vojnog poligona, a zatim iz Slušnice i preko Popovca. Nakon prodora tenkova u središte grada, presječene su obrambene linije, stoga zapovjednici obrane donose odluku da po gustoj magli i kiši krenu u proboj prema Bosni i Hercegovini.
Cetingrad tako postaje izolirani granični džep bez mogućnosti za obranu, pa ni njegovi branitelji nisu imali izbora nego također poći u zbjeg. Nažalost, nemali broj branitelja i civila zarobljen je u susjednoj republici i odveden u srpske logore u Staru Gradišku i BiH, a drugi su se raznim putovima probijali do slobodnog hrvatskog teritorija.
Promatrači Europske zajednice jedva su prepoznali razoreni Slunj. No mnogo gora sudbina zadesila je Saborsko koje je Srbima još od kolovoza bilo trn u oku. Saborsko su branili domicilni branitelji, njih otprilike 250, no iako potpuno odsječeni i bez ikakve logističke potpore, odolijevali su dulje od tri mjeseca. Junački otpor agresor je skršio tek pokretanjem operacije velikih razmjera, tijekom koje su moćan pješačko-tenkovski napad pratili zračni udari.
Branitelji Saborskog, Slunja i Cetingrada žilavom su obranom bitno utjecali na stabiliziranje obrambene bojišnice Karlovca i Ogulina, a i onemogućili su presijecanje kontinentalne Hrvatske u kritičnom ratnom razdoblju.
No zbog toga je podnesena velika žrtva. U slunjskom kraju ubijeno je 297 osoba, od čega 175 civila. U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, dočim su civili koji nisu krenuli u proboj sadistički ubijeni.
Uz to Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
