U ratu protiv Hrvatske velikosrpski vojni vrh nije poštedio ni glavni hrvatski grad Zagreb: 16. rujna 1991. dva su zrakoplova u niskom letu ispalila 6 navođenih raketa na televizijski odašiljač na Sljemenu, prvi zagrebački objekt koji se našao na udaru jugo-zrakoplovstva.
Bio je to početak mnogih zračnih uzbuna i terorističkih napada iz zraka koji su trebali zastrašiti Zagrepčane i slomiti im volju za otporom.
Jugo-vojska je u to dramatično doba opće agresije vodila dvoličnu politiku. Svijetu je pokazivala svoju pomirljivost, dok je istodobno topništvom i zrakoplovima napadala naseljena mjesta kako bi pobila stanovništvo ili ga natjerala u izbjeglištvo. Već dan poslije prvoga napada na Zagreb savezni sekretar za obranu Veljko Kadijević potpisao je u Igalu sporazum o prekidu vatre s predsjednicima Tuđmanom i Miloševićem.
Bila je to najobičnija prijevara jer su toga istoga 17. rujna jugo-zrakoplovi 48 puta preletjeli Zagreb. Napadnuti su sjeverni dio grada, područje Lučkoga, Centar za obuku Hrvatske vojske i ponovno odašiljač na Sljemenu. Život u skloništima postao je zagrebačka svakodnevnica. Teroristički napadi izvedeni su i na druge hrvatske gradove i mjesta.
U listopadu su raketirani čak i Banski dvori na Gornjem gradu, u pokušaju zločinačkog atentata na predsjednika Tuđmana i njegove goste Stipu Mesića i Antu Markovića. Jugo-zrakoplovstvo nastavilo je svoje rušilačke akcije sve do primirja početkom 1992., ali je i samo pretrpjelo teške udarce. Smatra se da je izgubilo oko 120 zrakoplova, četrdesetak samo u Vukovaru.
Zagreb je još jedanput proživio teške trenutke. Tijekom oslobodilačke akcije “Bljesak” odmetnuti su Srbi u dva dana na njegovo središte ispalili više raketa sa zabranjenim kasetnim eksplozivnim sredstvima, takozvanim “zvončićima”.
Cilj je bio ubiti što više civila. Poginulo je osam ljudi, a više od 200 je ranjeno, među njima 19-tero djece. Taj je barbarski čin odveo naredbodavca Milana Martića kao ratnog zločinca pred Haški sud.
