"Da ima grob, došla bih mu, zapalila svijeću..."

"Da ima grob, došla bih mu, zapalila svijeću. I razgovarala s njim. Rekla bih mu: Sine, čekaj me. Živa ne mogu k tebi na nebo..." Ova rečenica jedne majke koja traži sina nestalog u Domovinskom ratu uvod je u današnju rubriku "Imam problem".

Do danas je riješena sudbina većine evidentiranih nestalih osoba, no još je uvijek nepoznata sudbina 1.508 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 414 smrtno stradalih osoba.

U dosadašnjem rješavanju sudbine nestalih, ključnu su ulogu imale informacije prikupljene iz svih raspoloživih izvora - od samih građana i udruga, nadležnih tijela RH pa na dalje. Nažalost, protekom vremena broj i pouzdanost informacija se smanjuje.

Kako pomoći roditeljima, supružnicima, djeci, sestrama i braći nestalih u Domovinskom ratu, da nađu mir, a pokojnici dostojan grob, govorili su u današnjoj rubrici "Imam problem"

Višnja Bilić, načelnica Sektora za traženje osoba zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu, Romana Bilešić, novinarka 24 sata, Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i prof.dr.sc. Milovan Kubat, predstojnik Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku na Medicinskom fakultetu.



Ankicu i Ivana Brlekovića, i Ružicu Harču i više od 1500 obitelji na životu drži nada i sjećanje na najmilije koji su nestali. Nada da će nakon 23 ili više godina, ako ih već ne mogu pronaći žive, onda barem doznati istinu. Istinu koja bi za sve njih nakon toliko godina značila kakav-takav mir.

Znamo mi dosta toga jer smo čuli od tih mještana kako je prošao jadan kad su ga zarobili i preveli preko Kupe čamcem a najžalosnije što smo bili jako ovdje sigurni pošto je bio ovdje UNPROFOR, govori Ankica Brleković. Nakon toga, kaže, Mladenovo ime pojavilo se na popisu zarobljenika za razmjenu -  no ona nikada nije provedena. Nakon "Oluje", tražili su bilo kakvu informaciju o sudbini svoga sina. Govorili su im svašta,  da je bio u zatvoru u Banskom Grabovcu, Šamarici,  da je ubijen za vrijeme evakuacije vojske i stanovništva u Oluji - čak i da je viđen 1996. u Prijedoru. Sve su informacije provjerili i sve su bile netočne.

Ja sam već pri kraju i mislim da neću ja više nikada doznati šta je zapravo i tko kad su to tolike verzije tolike izmišljotine, tolike laži, očajan je Ivan Brleković. No ipak, ne prestaju se nadati - jer uvjereni su, kažu, da će onima koji znaju istinu savijest proraditi, da će pronaći Mladenovo posljednje počivalište i tako zaključiti najbolnije poglavlje svojih života.

Za istinom traga i Ružica Harča iz Topolovca pokraj Siska. 5. svibnja 1995. godine njezin sin Miroslav teško je ranjen na Dinari. Pod žestokom neprijateljskom vatrom prijatelj ga je pokušao izvući - no nije uspio. Miroslav je ostao ležati u nesvijesti uz trojicu mrtvih suboraca.

On je jedini odveden. To znam da je bio živ jer ovaj njegov kolega Josip ga je držao na rukama ali su četnici nahrpili i oni su morali pobjeći. I tu mu se gubi svaki trag, priča Ružica. Prošle su godine i bezbroj priča o tome što se nakon toga dogodilo ali ni danas, kaže, ne zna istinu. S Miroslavovim suborcima svakodnevno prevrće informacije.

Lutaš, tražiš... i s tim Robertom Pujom i on traži među tim Srbima tamo da samo kažu mjesto pokopa gdje bi ga našli... da su mu zadnji put samo rekli da su ga ostavili na Dinari i da su ga pojeli vukovi i medvjedi... rastrgali... to je jedino što znam za sada ali oni ne vjeruju u to kao ni ja...

Imam još uvjek nadu da je negdje živ... eto to me drži na životu... Njega kad je snajper pogodio, njega je krv oblila i on je opao na kamen... Možda je izgubio i pamćenje, možda ga je tko odveo, možda gdje služi - uvjek te nada ona drži da nije još mrtav.


I Ankicu i Ivana Brlekovića, i Ružicu Harču i više od 1500 obitelji na životu drži nada i sjećanje na najmilije koji su nestali. Nada da će nakon 23 ili više godina, ako ih već ne mogu pronaći žive, onda barem doznati istinu. Istinu koja bi za sve njih nakon toliko godina značila kakav-takav mir.