9. srpnja 1997. - Povratak Iločana na rodnu grudu

Simboličnim uručivanjem povratničkih kartona gradonačelniku Iloka Stipanu Kraljeviću i gradskim djelatnicima 9. srpnja 1997. počeo je povratak prognanih Iločana na rodnu grudu.

Borbe oko Iloka počele su u ljeto 1991., a situacija u gradu postala je kritična nakon vijesti o pokoljima civila koje je velikosrpski agresor počinio u Bapskoj, Šarengradu, Sotinu i drugim okupiranim okolnim mjestima. U strahu od pogibelji i pod ultimatumom JNA većina Iločana na referendumu 13. listopada odlučila se za progonstvo.

Većina branitelja iz 1. brigade „Tigrova“ te nekoliko Iločana nisu vjerovali agresoru i pošli su u opasan proboj. Svi ostali, kolona od oko 8000 civila, krenuli su na dugačak put u slobodu, a potresne scene ove izbjegličke krize obišle su Hrvatsku i svijet. Čim je kolona napustila Ilok, paravojne četničke formacije počele su pljačkati i paliti napuštene kuće.

Zahvaljujući sposobnosti gradskih vlasti, Ilok je u progonstvu funkcionirao kao grad s većinom institucija, vodeći brigu o više od 5 tisuća prognanih sugrađana. Zanimljivo, imovina prognanih Iločana opet se našla na udaru pljačkaša nakon oslobodilačke operacije Bljesak kada se Srbi iz zapadne Slavonije sele na prostor istočne Slavonije.

Zbog potpisivanja Daytonskog sporazuma taj dio okupiranog teritorija nije oslobođen oružjem, već je dogovoren povratak prognanika, koji je bio moguć tek nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma u studenom 1995., odnosno pokrenutog procesa mirne reintegracije. Iako je predsjednik Franjo Tuđman u prosincu 1996. neformalno posjetio Ilok, pobunjeni Srbi nisu se pomirili s povratkom Hrvata. Nakon toga minirana je katolička crkva i nastavljena je devastacija imovine hrvatskih prognanika. Stoga i nije čudno što je povratak Iločana tekao polako. No, unatoč svemu, vrijedni Iločani obnovili su domove i oživili gospodarstvo.