Autor: Borna Marinić/braniteljski.hr

Na vječni počinak ispraćen heroj Domovinskog rata Žarko Manjkas Crvenkapa

U Brodskom Stupniku na mjesnom groblju okupili su se ljudi iz cijele Hrvatske i šire kako bi na posljednji počinak ispratili heroja Domovinskog rata – Žarka Manjkasa Crvenkapu.

Kao dragovoljac HOS-a Crvenkapa je s 24 godine napustio svoju Dubravu i otišao braniti Vukovar zajedno s još 57 HOS-ovaca. U grad su ušli krajem rujna kao jedna od posljednjih dragovoljačkih skupina jer je uskoro, okupacijom Marinaca, Vukovar potpuno opkoljen. Dio HOS-ovaca raspoređen je u gradsko naselje Sajmište, dok je dio poslan u pomoć Bogdanovcima. Među ovom drugom skupinom bio je i Žarko Manjkas. Zajedno s njim bio je pukovnik Damir Radnić koji se od svojeg prijatelja i suborca na pokopu oprostio između ostalog idućim riječima:

I Žarko je mogao ostati sa majkom Anom u Zagrebu, u Dubravi, pomalo raditi i biti živ. No Žak, kako su ga zvali njegovi prijatelji iz kvarta, a u Bogdanovcima tako su ga zvali naši studenti-doktori dragovoljci HOS-a, također mladi kao on, Zoran i Dražen, izabrao je drugačiji, puno teži put. On je svoj kvart, svoju majku, svoje prijatelje, svoju djevojku, svoj grad i svoju Hrvatsku odlučio braniti na njenom krajnjem istoku, u Vukovaru. I to u vrijeme kada su iz toga smjera prema Zagrebu, prema Istri i sjevernom Jadranu te prema inozemstvu putovale kolone ljudi i vozila.

U svome kvartu bio je poznat kao zaštitnik slabijih, često puta i od daleko većih i jačih momaka nego što je bio sam. Stoga sam ga toga ljeta 1991. i upoznao bez prednjih zubi bez kojih je ostao štiteći slabijeg od jačih. I to neposredno pred odlazak u Vukovar, još dok smo se borili na zagrebačkom Borongaju. To ga nije poružnjivalo, već mu je uz njegov vječni osmijeh davalo neki posebni šarm. A kad bi ga netko pitao za te zubiće, samo bi rekao, ma to mi je napravil đon cipele nekog lika, a kaj misliš kak tek on izgleda.

Kada smo se sa Borongaja povukli na pogreb velikog čovjeka novije hrvatske povijesti gospodina Ante Paradžika, upravo u to vrijeme neposredno nakon pogreba, upoznali smo  dečke iz Vukovara Liču i Đanga koji su u Zagrebu u MUP-u, ZNG-u i HOS-u prikupljali oružje i dragovoljce za obranu Vukovara. Žarko je bio među prvima koji se stavio na raspolaganje. Jednako kao još dvojica njegovih dečki iz Dubrave. Njegov prijatelj iz osnovne škole Stjepan Dugan i drugi, koji je tada već bio otac jedne male djevojčice, Pavao Spudić Dado. Iz Vukovara ali tek nakon godinu dana, preko logora u Srbiji, od njih trojice živ se vratio samo naš Stjepan. Hvala dragom Bogu barem je on ostao živ. Dadu su kao ranjenika četnici odveli iz bolnice i ubili ga na Ovčari, a Žarko je poginuo u minskom polju ispod Marinaca, u „štafeti smrti“, spašavajući starije mještane Bogdanovaca. ”

Foto: Ivica Galovic/PIXSELL
Foto: Ivica Galovic/PIXSELL
Foto: Ivica Galovic/PIXSELL