Tuga koja ne prolazi ni nakon 24 godine

Ratomir Kliškić jedan je od najvećih baritona kojeg Split i Hrvatska imaju te se s pravom svrstava u velikane naše operne scene. Za njega se često govori kako je živući hrvatski 'Gospodin Belcanto' jer je ovaj umjetnik koji se školovao u Italiji kod čuvenog baritona Tita Gobbija. Sudjelovao u više od 1500 predstava i 3000 koncerata od kojih se posebno pamti njegova rola u Nikoli Šubiću Zrinskom. Cijeli je svoj umjetnički vijek ostao vjeran voljenom Splitu i njegovom teatru.

Veliki je domoljub kojem se nažalost 1992. godine dogodila velika životna tragedija kad mu je sin Goran, tada u dobi od samo 22 godine, stradao u Domovinskom ratu. Sjećanje na njega nikad neće izblijedjeti, a Ratomir je s ekipom Dobrog jutra podijelio svoju tužnu priču.

Ratne strahote koje su devedesetih godina zahvatile našu domovinu nikad nećemo zaboraviti. Jednako kao i heroje Domovinskog rata koji su svoje mlade živote dali za našu Hrvatsku i s junačkim srcem, srcem pravog junaka, u samom cvijetu mladosti, krenuli u obranu Hrvatske. Među njima je bio i Goran Kliškić, sin proslavljenog baritona Ratomira, koji je zauvijek zaklopio oči 1992. na mostu Bistrina dok je spašavao prijatelja da ne padne u ruke neprijatelja. Granata im je obojici oduzela živote, a Ratomira je tužna vijest zatekla u kazalištu. U to je vrijeme bio intendant Rade Perković i onda me pozva. Reka, dođi Rato, sjedni. Reka mi je odma. Ja ne znam kako me kap nije pogodila. To je bija šok. Nisam ni virova. Teško je sad to i promisliti. Ali to je najgore što čovjek može doživjeti. Naročito za moju profesiji i nastaviti dalje. Trebalo je puno snage.

Prvotni šok i nevjericu zbog Goranovog gubitka zamijenila je tuga koja ne prolazi ni 24 godine nakon smrti ovog neustrašivog heroja. Meni je Goran reka: ostavi ti pušku i pivaj. Nek´ se čuje za našu Hrvatsku. Mi ćemo se boriti i sređivati te barbare, te četnike. Jer se on nagledao tih strahota. I mogu vam reći to me držalo i davalo mi snagu. Svaki moj izlazak na pozornicu ja bi reka 'idemo moj Gorane'. On je zna doći s bojišta direktno na pozornicu u teatar. I čeka me dok ja dođem s pozornice. Ja sam uvik vidija, ti, kako mi Splićani kažemo, kantun, di bi me on čeka.

Nažalost, došao je trenutak kad ga Goran više nije došao posjećivati u splitski teatar. No, on je nastavio živjeti kroz očevo pjevanje, a Ratomir se i danas sjeća posljednjih riječi koje su njih dvojica izmijenila. Ja mu govorim Gorane čuvaj se. A on meni, mene čuva Bog. I svaka predstava i svaki moj koncert, bilo ih je na tisuće, sve je nekako upućeno njemu. Jer je on to zaslužija. Bila su to vremena kad se u zraku osjećalo veliko zajedništvo i kad su sva hrvatska srca kucalo kao jedno. Ti momci su ostavili i cure, i fakultete, i obitelji. Ljubavi. Sve su ostavili. To je bila jedna snaga. Nisu išli ni za pare ni za stanove. Većina je imala krunicu. To se neda usporediti. To je bilo nešto, svatko je ima u srcu, u sebi. Svatko je želija to, a ovo što je danas to nema veze s onim.

Ratomir je našeg prvog predsjednika upoznao 1991. za vrijeme HDZ-ovog skupa u Splitu. Franjo Tuđman na njega je ostavio jak dojam. Susretali su se često na kulturnim manifestacijama. Kad je naš prvi veliki predsjednik umra, ja sam bija zadnji koji sam piva kad su ga spuštali u grobnicu. Pjeva sam zakletvu Zrinskoga i to je za mene jedan veliki događaj i jedan od najznačajnijih mojih nastupa.  Baš kao i trenutak kad je Knin, te 1995., ponovno dospio u junačke hrvatske ruke. To je naša najveća, najčistija, najznačajnija pobjeda. I moramo je tako poštivati i nositi je u srcu.

Svog Gorana zauvijek će nositi u srcu. Ratomiru nije teško ni po najvećem zvizdanu ići na sinov grob kako bi mu se poklonio i odao počast. To je najmanje što može napraviti. Neka mu je laka hrvatska zemlja, njemu, i mnogim drugim mladim braniteljima, bez kojih danas ne bismo imali našu Domovinu.