Sudbine iskrojene vremenom kada se stvarala sloboda

Ovo je priča o Vukovaru i Oluji, o dva različita ratna puta, o sudbinama iskrojenima u vremenu kada se stvarala sloboda. Dvojica ratnika, dvije sudbine obilježene tragedijom i trijumfom, dva ratna puta koji spajaju Vukovar i Oluju. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti budi osjećaje ponosa i slave.


Iza Vladimira Rihtera je dugačak ratni put. Od početka do Oluje sudjeluje kao dragovoljac. Topusko, Karlovac, Banijsko ratište, južno bojište. Popis je impresivan. O žrtvama je i danas teško govoriti. Karlovac je bio mali Vukovar, to mogu potvrditi svi dečki koji su bili na Karlovcu pa su osjetili što je to, tamo je bio pakao. Najteže nam je bilo gledati kada ti netko pogine, ali srce nas je vuklo…  Mi smo hrvatski branitelji, domoljubi, ne damo se i to nas je vuklo. S krunicom oko vrata. S tom vjerom dočekali su i 8. kolovoza 1995., početak akcije Oluja. Bili smo u Petruševcu, 'našpanati' – kada se kreće, ne idemo danas, idemo sutra… Adrenalin je radio… 5 sati… krenulo je… topnička priprema i udri, prisjeća se Vladimir.


Damir Plavšić dao je svoj posljednji ispit na Veterini i otišao braniti voljeni i rodni grad, Vukovar. Damir i njegovi suborci zaustavljali su agresorske tenkove u zvjerskim nastojanjima da se uništi jedan grad i njegovi ljudi. Svakodnevna granatiranja u gradu Vukovaru, potpuno okruženje grada Vukovara, svakodnevno ranjavanje  suboraca, pogibije suboraca, pogibija civila, sve je to jedan strašan košmar. 18. studenog 1991. nakon višemjesečnog junačkog otpora pao je Vukovar. Dva dana kasnije Damir se predaje zlotvorima. Ja sam osobno sve prepustio Bogu. Psihički sam se počeo pripremati na to… ako te kolju brzo iskrvariš, ako pucaju nekako sam se tješio ako pogode na pravo mjesto brzo ću umrijeti, neću puno patiti. Svašta se odvija u glavi…  Pobacali su nas u autobuse i odveli preko granice u Srbiju. Tamo su nas bacili u veliku štalu za goveda u Stajićevo, bilo nas je 1300-1400 ljudi, pobacani po betonu, prije toga isprebijani., Svi smo krvavi ležali, previjali se od bolova. Tamo smo bili mjesec i pol dana.  Činilo se da ne može gore. Ali bilo je. Prvo u Nišu pa Sremskoj Mitrovici. Sjećanja na Niš još uvijek bole. Tamo su nas lomili neopisivo. Najteža je bila noć kada su priznali našu Hrvatsku, 15. siječanja 1992. Izvukli su nas van iz prostorije u kojoj smo spavali i lomili nas sat i pol, dva, dok se nisu umorili, bilo je krvi na sve strane…


I Vladimir i Damir prošli su svoj ratnički put i dali nemjerljiv doprinos našoj Domovini. Vladimir kaže imaheroja , ali bez zajedništva kao da ih nema, a Damir zaključuje: ja sam oprostio ali nikada neću zaboraviti i dozvoliti da se zaboravi ono što su hrvatski branitelji dali za ovu domovinu.