U Lovinac su se mještani vratili nakon Oluje

uje se dobro sjećaju i svi oni koji su ranije u strahu za vlastiti život morali napustiti svoje domove i krenuti u nepoznato. Nemoćni i stari, žene i djeca svladali su put preko surovog Velebita uz pomoć požrtvovnih branitelja koji su i na taj način sačuvali mnogobrojne živote.

Početkom rata mještani Lovinca,  Svetog Roka i ostalih zaselaka našli su se u teškoj situaciji. Jedini izlaz bio je bijeg preko Velebita, no to nije bilo tako jednostavno. Došavši iz Australije Marijan Šulentić se odmah priključio postrojbama hrvatske vojske, a u njegovoj kući u podrumu bila je i bolnica. No uskoro se moralo sve ostaviti i spašavati živu glavu. Stare je roditelje jedna nagovorio da krenu u zbjeg. Kada je donesena odluka da se stanovništvo evakuira, vojnici su u povlačenju sa svojih položaja išli od kuće do kuće te nosili stare i nemoćne. Nikoga se nije htjelo ostaviti.

Josip Vrkljan i Josip Jagar prisjećaju se tih napornih dana kada su njih 4-5 nosili na smjenu nosila sa starima i nemoćnima. Velebit je surova planina no ovog puta pružio je svoju ljubav i zaštitu stanovnicima Lovinca. Stanovništvo je konstantno 5-6 dana noću napuštalo svoje domove. Lako je bilo do Velikog Goliča do tamo je bila cesta. Dalje se išlo kroz šumu slabo poznatim stazama. Veliku pomoć pružili su oni od kojih se to i očekivalo. U tom povlačenju puno pomogli Jeseničani, Starigrađani, Selinjani i planinari iz Zagreba i Zadra na čelu sa pokojnim Jerkom Kiriginom, prisjeća se Vrkljan. Na žalost crne slutnje su se obistinile. Svi koji nisu htjeli napustiti svoj dom skupo su to platili. U Lovincu je pobijeno 37 civila i 9 branitelja znači ukupno 46 ljudi.

Požrtvovnost ovih ljudi spasila je mnoge živote. Povratkom nakon Oluje ispunjen je san svih koji su svoj dom morali napustiti u strahu za vlastiti život. Te priznanje ovim hrabrim ljudima za njihovu nesebičnost u najtežim trenucima Domovinskog rata.