Dubravka Vukoja u studiju Prvog ratnog radija

Prvi ratni radio u Republici Hrvatskoj

Dragocjene informacije pri slučajnom susretu na ulici od dvoje građana srpske nacionalnosti, da su im rođaci iznenada otišli kupiti neke puške u susjednu zemlju, zapravo su bile znak za alarm, jer ti poznanici nisu imali nikakve veze s lovom. Drugi neobični znak,  bilo je iznenadno odvoženje dobro konzerviranog oružja na servis iz skladišta pohranjenog u Općini Grubišno Polje, a koje je bilo u nadležnosti Sekretarijata za narodnu obranu Općine. Puno tih malih, ali važnih informacija bile su signal da se sprema  "nešto" tajno.

Za  pasivno promatranje tih neobičnih iznenadnih događaja više nije bilo vremena. Potajno se počinju sastajati i okupljati domoljubni intelektualci, radnici i seljaci kako bi razmijenili informacije o saznanjima iz svojih sredina. Vojvoda Rade Čakmak i njegovi istomišljenici, naši susjedi, viđeni su u Okučanima u jednoj gostionici gdje im je bila „baza“ za sastanke, sve je veći broj zahtjeva za izdavanje putovnica čak i pojedincima koji nikad nisu bili izvan granica bivše države, znatno je povećan i broj zahtjeva za brze gotovinske kredite, rasprodaju se nekretnine,  iznenada se putuje u posjetu rođacima u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Bio je to "okidač" da se više ne može mirno promatrati te iznenadne, neuobičajene i tajne događaje.

Domovinski rat za Hrvatsku možemo podijeliti u dvije faze, ne želim ovo ponavljati, ali mislim da se nikada ne smije zaboraviti povijesna uloga domoljubnog rata, kojega ja volim nazvati  „tihi rat prije rata,“u kojemu je bilo slučajeva da su ljudi prodavali posljednje grlo stoke iz staje ili svinje kako bi si nabavili bilo kakvo oružje. Ljudi su doslovno riskirali vlastite živote, a činjenica je, da su se u neposrednoj blizini naših domova nalazili brojni pripadnici KOS-a, jugovojske i srpskih ekstremista koji su, ne slučajno tijekom dana i noći patrolirali sporednim i glavnim prometnicama zaustavljajući često obične građane i našu djecu zbog psihološkog zastrašivanja i panike, ispitujući djecu o njihovim roditeljima, susjedima, što rade, gdje su, gdje se nalaze, kuda putuju, s kime se druže i što se priča u kući?  Do detalja su sve isplanirali na svojim čestim tajnim sastancima, konkretno u Malim Zdencima; što će, kuda će i kamo će s hrvatskim i češkim stanovništvom nakon rata. Bili su sigurni u svoj plan stvaranja Velike Srbije sa čistim srpskim stanovništvom. O tome svjedoči i knjiga "Tko je tko u Grubišnom Polju". Provodili su pravi specijalni rat zastrašivanja i panike među hrvatskim stanovništvom.

1990. godine u mojoj obiteljskoj kući, iza dobro zamračenih prozora, održavamo i mi tajne ilegalne sastanke vezane za prvo naoružavanje i organiziranje obrane grubišnopoljskog područja. Tih dana počinje prikupljanje lovačkih pušaka i oružja kratkih cijevi. 
Zbog opasnosti najavljenih likvidacija cijelih obitelji od strane paravojnih srpskih ekstremista, ukoliko pronađu kakvo oružje u našim domovima, nekoliko pouzdanih žena, uglavnom od ljudi koji su dobili kalašnjikove dobivaju policijske iskaznice pričuvnih policajaca u slučaju moguće premetačine naših domova, kako bi se opravdalo postojanje navedenog oružja.

U kolovozu 1991. godine, prijavila sam se u Krizni štab Grubišno Polje s ciljem direktnog uključivanja u obranu i odlaska na teren. Tadašnji povjerenik Vlade RH  Ivan Volf daje mi ratni zadatak hitnog osnivanja Ratnog radija Grubišno Polje i to od nabavke cjelovite opreme, montaže radio stanice do organizacije rada za početak emitiranja.

Ovoj odluci prethodila je odluka Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske radiotelevizije o medijskom povezivanju ugroženih dijelova zapadne Slavonije s glavnim gradom i javnim medijem.

Izvanredno surađujem sa savjetnikom predsjednika dr. Franje Tuđmana, za informativno političku djelatnost Igorom Mrduljašem koji nam svesrdno pomaže i pruža punu podršku u organizaciji zahtjevnog projekta, tim više, što se nalazimo u neposrednoj blizini dobro organiziranih vojnih ekstremista. Za samo nekoliko dana dobivamo radijsku frekvenciju 103.1 MH zahvaljujući upornosti i odlučnosti povjerenika Vlade RH Ivana Volfa.

Polovni otpisani mix-pult nabavljamo iz Radio Zagreba iz Jurišićeve 4 uz pomoć Vladimira Šmitlihera i Ivana Hruške, a uz pomoć tehničkog odjela Radio Zagreba nabavljamo i odašiljač jačine 100W s Radio Ogulina koji je u međuvremenu nabavio novi odašiljač jače snage. U dovozu i montaži cjelovite tehnike sudjeluju zajednički tehničari HRT-a i Željko Smola, Janko Puškaš, Vlado Kamber , Željko Vukoja, Kazimir Vučemilović i Željko Horvat.

17. rujna 1991. točno u 12 sati u eter sam izrekla: "Dobar vam dan drage naše slušateljice i slušatelji, ovdje Hrvatski ratni radio Grubišno Polje na frekvenciji 103,1 MHz ", ja za mikrofonom, a nasuprot mene tehničar Željko Smola. Sigurna sam da smo tada bili najmanja, najsretnija i najponosnija radijska ekipa na svijetu, svjesni i ponosni što smo u rekordnom vremenu izvršili dobivenu ratnu zadaću i to na udaljenosti od samo jednog kilometra od položaja dobro naoružanih domaćih četnika.

Preko trideset puta sam u eter taj dan ponavljala "Ovdje Hrvatski ratni radio Grubišno Polje,“emitirajući u eter hrvatske pjesme koje su nam donijele obitelji: Ivanka i Miroslav Šanda, Zdenka i Nenad Ružić… istovremeno, nazivajući sve prijatelje i znance da skale svojih radioprijemnika stave na tu frekvenciju kako bi dobili povratnu informaciju o kvaliteti emitiranja programa. Uslijedili su pozivi  naših kolega iz susjednih lokalnih radio postaja koji su nas u čudu pitali, jesmo li  mi zaista rekli, "Ovdje Hrvatski ratni radio…!“

Inventar našeg ratnog studija sačinjavao je telefon i dva trošna stola u zapuštenoj sobi Vatrogasnog doma, u ulici Braće Radića 4. Donijela sam od kuće svu postojeću fonoteku, istovremeno prikupljajući po kućama od prijatelja sav glazbeni materijal koji su imali, naravno, prioritet su nam bile zabranjene domoljubne pjesme koje su se desetljećima slušale samo u uskim obiteljskim krugovima iza zatvorenih vrata.

Uslijedili su brojni neugodni telefonski pozivi i na radio i na privatne telefone Željka Smole i mene, ispunjeni najružnijim uvredama i brojnim prijetnjama našoj djeci i našim obiteljima. Iako nisam spavala noćima, straha za djecu nisam imala, nisam se uplašila brojnih zastrašivanja, svjesna da sve provokacije dolaze iz četničkog uporišta u našoj neposrednoj blizini i od takozvanih lojalnih "igrača" kojima je smetala hrvatska riječ, hrvatska pjesma i naše domoljublje.

U jednoj osobi sam u isto vrijeme bila direktor, glavni i odgovorni urednik, novinar i spiker, dobavljač i čistačica Ratnog radija Grubišno Polje. Programsku shemu prilagođavala sam ratnim uvjetima, zadacima i potrebama hrvatskih branitelja i policije. Zadatke su mi davali  prvi zapovjednik Kriznog štaba Ante Delić i povjerenik Vlade RH Ivan Volf. Bili smo tada javni servis svih onih koji su se željeli aktivno uključiti u obranu Republike Hrvatske.

Iz ratnog informativnog programa, koji je realiziran sa zapovjednicima garde i policije, želim izdvojiti značajnu ulogu tzv. "bijelih laži," a pod tim se podrazumijeva objavljivanje lažnih podataka kao što su, da u vojno redarstvenim operacijama sudjeluje deseterostruko veći broj branitelja od stvarnog broja sudionika s ciljem zbunjivanja i destabilizacije u redovima dobro naoružanog četničkog neprijatelja.

Čitavo vrijeme rata surađivala sam sa novinarima – urednicima HRT-a Hrvatskog radija, Ivankom Lučev, Vladimirom Kumbrijom, Brankom Jelić, Anđelkom Perinčićem, Darkom Hercegom i mnogim drugima kojima sam slala tonska izvješća telefonom direktno u program Hrvatskog radija.

Zbog brojnih novinarskih zadaća na ratištu te javljanja u program HRT-a o ratnim događajima u vojno-redarstvenim operacijama i šesnaestsatnog emitiranja programa bili smo stalna neprijateljska meta granatiranja. Nikada nismo gasili radio postaju, a hrabrost nam je ulijevala ljubav prema domovini Hrvatskoj. Voljeli smo je i volimo je.