Sukobi u Sarajevu

Već tijekom velikosrpske agresije u Hrvatskoj ratni se požar djelomično proširio i na susjednu republiku Bosnu i Hercegovinu. Kada je potkraj 1991. JNA razorila hrvatsko selo Ravno u Hercegovini, to nije bilo dovoljno upozorenje vlastima u Sarajevu koje su i dalje izjavljivale da se događaji u Hrvatskoj kod njih ne mogu ponoviti. Stiglo je otrežnjenje, vrlo krvavo i bolno.

Već nakon referenduma o samostalnosti Bosne i Hercegovine u ožujku 1992. počeli su prvi sukobi između naoružanih Srba i vladine policije. Napetost se pojačala uoči sastanka ministara Europske unije koji su najavili priznanje neovisnosti bivše jugoslavenske republike. Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić ultimativno je zatražio od vlade u Sarajevu prekid mobilizacije republičke Teritorijalne obrane i policije.

Uoči isteka ultimatuma 5. travnja 1992., Srbi su postavili izazovne barikade na Grbavici i Vracama. Tisuće ljudi tada su spontano izašle na ulice sa slikama Tita i uz povike - "Živjela Jugoslavija! Armija će nas braniti!" No, te mirovne prosvjede i sve iluzije o armijskoj pomoći uskoro su prekinuli pucnjevi srpskih ekstremista s krova hotela Holiday Inn. Nekoliko ljudi je pogođeno, a poginula je Suada Dilberović.

Još tijekom noći jugovojska je zauzela sarajevsku zračnu luku, a do kraja dana pucnjevi i eksplozije odjekivali su cijelim Sarajevom. Nakon neuspješna pokušaja da tenkovima zauzmu Predsjedništvo Bosne i Hercegovine srpske su snage početkom svibnja u potpunosti blokirale grad i počele gotovo četverogodišnju opsadu. Tijekom tog razdoblja na Sarajevo je svaki dan palo u prosjeku 329 granata koje su ukupno ubile 10 tisuća i ranile 55 tisuća njegovih stanovnika. Među njima bile su i žrtve dva krvava masakra na tržnici Markale koja su užasnula svijet. No, to nije spriječilo još groznije pokolje u Srebrenici i Goraždu.

Jedan od najstrašnijih ratova i genocida u Europi završio je tek Daytonskim sporazumom potkraj 1995. godine, koji su omogućile i hrvatske vojne pobjede.