Foto: Marijana Puhjera

Deblokada Dubrovnika

Početkom 19. stoljeća Dubrovačka Republika stavljena je na najtežu kušnju. Odredbama Požunskog mira iz 1805. Austrija je morala Francuskoj prepustiti Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku.

Austrijanci su međutim Kotor predali Rusima, čime su poremetili dalekosežne Napoleonove planove, koje je on u sporazumu s Turskom želio ostvariti preko Balkana. Nezavisni Dubrovnik našao se u središtu tog okršaja. Francuska se vojska pod zapovjedništvom generala Lauristona požurila i pod izgovorom prolaska prema Kotoru 26. svibnja 1806. ušla u Dubrovnik te ga nakon napada Rusa i Crnogoraca okupirala. Na pokušaje dubrovačke vlastele da preko Porte i turskog sultana učine nešto za opstanak Republike, Francuzi su oštro reagirali. Bez ikakvih obzira prema svojem savezniku Osmanskom Carstvu početkom 1808. proglasili su okupljenom Senatu ukidanje dubrovačke države i aristokratskog režima. 

Hirom povijesti na isti dan 26. svibnja 1992. nakon osmomjesečne blokade i bombaških napada Dubrovnik je oslobođen još jedne opsade.

Već u rujnu 1991. Dubrovnik i jug Hrvatske napadnuti su iz smjera Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu nadmoćnija jugovojska okupirala je prostor od Prevlake do Stona, a blokirani Dubrovnik našao se pod divljačkim topovskim udarima. Sarajevsko primirje početkom 1992. donijelo je zatišje, ali se rat prenio u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Nakon obrane doline Neretve u travnju počela je i akcija deblokade Dubrovnika pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka. Nakon oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice.

Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.