30. ožujka 1994. - Zagrebački sporazum trebao je biti korak ka miru

Tri godine nakon početka oružanih sukoba, u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu započeli su pregovori predstavnika hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba o prekidu neprijateljstava.

Pregovorima su uz ruskog i američkog veleposlanika, Vitalija Čurkina i Petera Galbraitha, prisustvovali i visoki dužnosnici konferencije o bivšoj Jugoslaviji i UNPROFOR-a. Potpuni prekid oružanih djelovanja bila je jedina tema pregovora koji ipak nisu završili dogovorom. Sljedećih dana Peter Galbraith jasno je poručio Milanu Martiću i vođama pobunjenih Srba da cjelokupna međunarodna zajednica UNPA zone smatra dijelom hrvatske države i da nema nikakvih mogućnosti da na okupiranim područjima Srbi stvore samostalnu državnu tvorevinu.

Uskoro su održani novi pregovori te je napokon 29., odnosno rano ujutro 30. ožujka 1994. potpisan takozvani Zagrebački sporazum prema kojem su trebala prestati sva neprijateljstva. Vitalij Čurkin našalio se na račun mukotrpnih pregovora koji su trajali 18 sati, rekavši novinarima: „Satovi u Ruskom veleposlanstvu zaustavili su se nekoliko minuta prije ponoći kako bi sporazum doista bio potpisan 29. ožujka.“

Proučena su i usklađena 34 zemljovida, kojima je određena crta razgraničenja. Obje su strane trebale UNPROFOR-u dostaviti za svaku postrojbu popis svog teškog naoružanja koje će razmjestiti izvan njihova maksimalnog dometa i izvan crte od 10 i 20 kilometara. Trebali su se dostaviti i podaci za sva minska polja unutar crte razdvajanja. 

Indikativno, istoga dana predsjednik Tuđman primio je američko izaslanstvo: stalnu predstavnicu Sjedinjenih Država u Ujedinjenim narodima Madeleine Albright, posebnog izaslanika predsjednika Clintona Charlesa Redmana, zapovjednika američke vojske, Johna Shalikashvilija i veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha. Sporazum sa Srbima trebao je biti prvi korak prije konačnog političkog rješenja za mir, no pokazalo se da pobunjenici ne poštuju nikakve mirovne sporazume.