Sportaši za Hrvatsku

Međunarodnom priznanju Hrvatske doprinos je dao i cijeli naraštaj sportaša koji su u to ratno vrijeme, riskirajući vlastite karijere, lobirali po cijelom svijetu.

Neredi u Maksimiru u svibnju 90. bili su jasan pokazatelj koliko će težak biti hrvatski put do slobode. Počinje rat, a hrvatski sportaši riskiraju karijere za pomoć domovini.

Boksač Damir Škaro u kolovozu '91. u New Yorku organizira prosvjedni skup za Hrvatsku. I to ispred same zgrade UN-a, gdje su politički skupovi zabranjeni. Skup nije prijavljen policiji, a došle su tisuće Hrvata, jer u prvom redu stoje Stojko Vranković i Dražen Petrović.

I to nije jedini takav primjer. Gotovo da nema natjecanja na kojem hrvatski sportaši nisu iskoristili svoja prijateljstva za pomoć domovini.

Ubrzo se događa još jedno čudo. Predsjednik Međunarodnoga olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch u prosincu '91. uvjerava svoj Izvršni odbor da Olimpijske igre ne smiju proći bez Hrvatske, iako pravo nastupa imaju samo članice UN-a.

Hrvatska kao gost u veljači 1992. nastupa na Zimskim Olimpijskim igrama u Albertvilleu, a nakon političkog priznanja u ljeto te godine stiže u Barcelonu.

Sve dalje je - povijest. Već 25 godina Hrvatska se ljuti, živcira, plače, smije, pjeva, luduje sa svojim sportašima. Baš kao i sve ostale slobodne zemlje svijeta.