Generali Tus i Stipetić otkrivaju kako su pripremani napadi na vojarne JNA

Hrvatska obilježava 25. godinu međunarodnog priznanja. Neki smatraju kako bi to trebao biti najveći državni praznik jer zapravo tada je sa zemljovida nestala Jugoslavija i hrvatski građani mogli su početi braniti i graditi svoju državu, naravno i vojsku. Upravo tih bitnih događaja, stvaranja hratske vojske i pregovora s generalom Kadijevićem prisjetili su se hrvatski generali Anton Tus i Petar Stipetić.

Prvi potez JNA nakon demokratskih izbora bio je oduzimanje oružja teritorijalnoj obrani Hrvatske, ističe general Petar Stipetić. Oduzimanje oružja teritorijalne obrane je jedan od strateških poteza koji je general Adžić kao načelnik Generalštaba povukao još u petom mjesecu 90. godine. TO Hrvatska vratila je kompletno streljačko naoružanje u skladišta JNA. Jedini svijetli primjer u Zagrebu desio se kad vod TO Radne organizacije Mega Zagreb odbija predati to oružje i ostalo je od ukupnog kontigenta 28 pušaka M-48 u rukama toga voda, kaže stožerni general Petar Stipetić, zamjenik Načelnika Glavnog Stožera 1991. Napominje kako Ivica Račan nema nikakve veze s ovim slučajem. Nije Ivica Račan predao, stigla je naredba načelnika GS Blagoja Adžića i komandant TO Hrvatske general Novoselić realizirao je zapovjed što mu je bila i zadaća.

Generalu Antunu Tusu početkom 1991. bilo je, kaže, jasno da se Jugoslavija raspada. Došlo je do toga da se Srbija organizira da pretvori cijelu jednu situaciju u jednu novu sferu srpskog osvajanja ne više za potrebe zajedničke države nego da će se to ratom sa JNA zajedno osvajati, izjavio je stožerni general Antun Tus, prvi načelnik Glavnog stožera OS RH.

Veljko Kadijević u ožujku 91. ide u Mosku kod generala Jazova. No, vraća se praznh ruku - nije dobio pomoć koju je očekivao jer su Gorbačov i Jeljcin, kaže Tus, primirili rusku vojsku. I jasno je objasnio onima kojima je trebao Miloševiću da Rusi ne idu i da oni ako idu da će ići sami. No, događaji se redaju kao na pokretnoj vrpci.

Tada kada sam saznao to 28.4. sam bio na sastanku da primim zapovjed za borbena djelovanja na terenu Hrvatske - govorim u Beogradu i o JNA da s tima zaključim i ja se onda digao odmah i pitam ako je to materijal za ratne zadatke u ovoj našoj sada situaciji ja se ne bih složio s tim i ne mogu prihvatiti da bilo tko napada izvana a za unutrašnje stvari koje će se događati vojska ne smije biti upotrebljena i ja ne želim da ratno zrakoplovstvo sa mnom na čelu ratuje protiv nijednoga od ovih naših naroda. Meni je odgovor bio tko nije s nama bez njega se može, prisjetio se Tus. Kadijević je od Tusa tražio da još jednom razmisli. I poslije toga Kadijević kaže: prekidamo, deset dana vam dajem vremena a Vi, general Tus, razmislite o tome što ste tražili a tražili ste da odete iz vojske, a ja kažem da. Na taj je način završio taj skup.

Nakon svega, u lipnju 91. dolazi u Zagreb i odmah se stavlja na raspolaganje hrvatskim vlastima. Situacija u srpnju i kolovozu postaje alarmantna. Oružana snaga JNA pod vodstvom Srbije krenula je u agresiju i Hrvatska nije to govorila da je agresija ona je govorila i dalje da je to pobuna srpska a JNA što je ušla to nije zamjećivala, nije htjela da pravi taj problem. Zato što je to rat koji je tajno vođen na osnovu srpskih okupacija određenih prostora a JNA je ušla da ih ostvari jer bez JNA ne bi mogli da to urade, govori Tus i naglašava kako se JNA u ljeto 91 svrastala na stranu Srbije. Hrvatska tada ima faktički 4 brigade ZNG-a i to je uz policijske snage koje imaju oko 30-ak tisuća redovnog i pričuvnog sastava ukupna borbena snaga HV-a odnosno obrambena snaga RH. Nedovoljno da se napravi ono što je trebalo da se sačuva cjelovitost i neovisnost.

Kritično stanje na terenu zahtijevalo je konkretan odgovor s hrvatske strane, ističe Tus. Jedini izlaz bio je blokada vojarni JNA. To je i predložio predsjedniku Tuđmanu u rujnu 1991. Znači trebalo ih je neutralizirati da ne uopće ne mogu izići i ne treba njih napadati da bi ih se zauzelo nego treba samo blokirati da ne mogu izići van to je suština i moj koncept je bio taj. Martin je htio zauzimati ali to je bilo prerano i ne bi bilo u redu. Poslije toga se dogodilo ovo i to je bilo jedini izlaz a predsjednik je prihvatio da ja dođem.

Nakon uspješnih blokada vojarni te zauzimanja skladišta i vojarni hrvatska vojska se naoružava. Do kraja 91. ima oko 220 tisuća vojnika i sposobna je za ofenzivne operacije. Prava takva akcija bila je Bilogora u Zapadnoj Slavoniji.

Operacija Bilogora dobila je svoj zamah negdje u 12. mjesecu kada su faktički Bilogora i Papuk osolobđeni. Negdje pred Božić izbili smo na komunukaciju Bučje-Pakarac i u Daruvaru na sam Badnjak održan je sastanak svih zapovjednika i izvršen dogovor za daljnje djelovanje i čišćenje zapadne Slavonije, ispričao je general Stipetić. U Daruvaru se održao sastanak svih zapovjednika akcije. Na tom sastanku je zaključeno da 123. požeška, 127. virovitička i 104. varaždinska brigada budu temeljne snage koje će sa te polazne osnovice razbiti protivinika na tom pravcu i izbiti na rijeku Savu.

Pobunjeničke snage i dragovoljci iz Srbije tada su bili razbijeni. Stipetić se sjeća jednog razgovora: Ne znam kojim putem je do njega došlo ali na operativnom centru na Tuškancu nazvao me je general Uzelac - komadant banjalučkog korpusa i upravo kada smo mi isplanirali početak ove operacije taj je poziv uslijedio i on je molio da se obustave borbena djelovanja da taj narod se lomi po Papuku i Psunju i da prekinemo sa napadnim djelovanjima. Ja sam mu poručio da ćemo mi za 4 dana doći kod njega u Banja Luku na kavu uvjeren da smo toliko nadmoćni.

No, operacija je iznenada zaustavljena. Tko je to odlučio, javnosti je i dalje nepoznanica. 
 

Snaga hrvatske vojske koju smo stvorili koju smo naoružali, pripremili bila sposobna da u tom trenutku krene u oslobađanje okupiranih prostora RH, tvrdi general Stipetić. Svih prostora, to je bio plan naš... ali uslijedilo je sarajevsko primirje i to više na zahtjev Srbije nego na naš zahtjev.

Tus odbija ići u Sarajevo i šaje Stipetića koji je bio dio hrvatske delegacije. Danas obojica kažu kako im je žao što je Hrvatska pristala na to primirje koje, tvrde, nije bilo u interesu Hrvatske.

Nisam ja dovoljno bio svjestan da se sve to čini radi nekih drugih ciljeva, a cilj je bio da se ratna djelovanja prenesu na prostor Bosne. Bosna je bila ključ problema iako je, ja ću otvoreno reći, hrvatska politika u tom trenutku pogriješila. Mi smo tada trebali osloboditi prostore RH pa onda vidjeti šta će se dalje dešavati. Ovako smo 4 godine čekali do završnih operacija do Bljeska i Oluje da bi realizirali ono što smo mogli možda tijekom 92. i dijela 93. godine. Ne bi rat trajao 5 godina nego dvije godine, smatra general Stipetić.

Akcija Bljesak izvedena je na kraju, kažu obojica, prema planovima iz 1991. Komentirali su i ulogu prvog predsjednika Tuđmana te ratne 1991. Odigrao je, kažu, jednu fantastičnu ulogu u stvaranju hrvatske države, povlačio je mudre, pametne poteze u svakom trenutku.

Tus je krajem 92. otišao s mjesta načelnika Glavnog stožera. Otkriva i razloge. Nisam smjenjen što je predsjednik mene smijenio nego predsjednik je mene uputio na sastanak sa Srbima u Bosnu koji sam ja odbio i ja rekao njemu da griješi i da će se kajati da sa Bošnjacima moramo završiti rat u Bosni zajedno a ne sa stranom s kojom smo ratovali.

Danas uoči 25. godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske, prisjećajući se tog vremena, i Tus i Stipetić ističu kako je taj događaj bio kruna svih napora, iako država tada nije bila u potpunosti slobodna.